Abstract
Specifična jezgra duhovnosti koju je sv. Josemaria unio u život Crkve je posvećenje rada u vlastitom pozivu. Escrivá je propovijedao autentičnu "laičku duhovnost". U svjetlu osnivačke karizme koju mu je Bog udijelio zapazio je u skrovitom životu Isusa iz Nazareta paradigmu kršćanina u svijetu, koji se može posvetiti ne samo u svijetu, nego i kroz taj svijet. Središnja točka i korijen ovog napora je Kristova žrtva koja se uprisutnjuje u sv. Misi. Ona dovodi do jedinstva kontemplacije i akcije: njegov je cilj bio razmatranje usred svijeta. To je način gledanja djece Božje koja strastveno ljube svijet jer on proizlazi iz ruke njihovog božanskog oca i stvoritelja. Napor oko svetosti neodjeljiv je od laičkog apostolata: svetost i apostolat su dvije strane jedne te iste medalje.
The specific core of spirituality which Saint Josemarie introduced into the life of the Church is the sanctification of work in one's vocation. Escrivà preached an authentic "lay spirituality." In light of the founding charism which God bestowed upon him, he noted in the secluded life of Jesus of Nazareth the paradigm of the Christian in the world, whose sanctification occurs not only in the world, but also through that very world. The fulcrum and root of this endeavour is Christ's sacrifice which is made present in the Holy Mass. It leads to the unity of contemplation and action: his goal was contemplation in the world. This is the manner in which God's children, who passionately love the world, see it because it is the work of the hand of the Divine Father and Creator. The pursuit of holiness constitutes an inseparable part of the lay apostolate: sanctity and the apostolate are two sides of the same coin.